Utemeljenje Ogulina vezano je uz ime slavne obitelji Frankopan. Osnivač grada bio je Bernardin Frankopan, jedan od najmoćnijih velikaša svoga vremena. Sagradio je kaštel iznad samog ponora rijeke Dobre i tako postavio stabilne temelje daljnjeg razvoja grada.
Vrijeme izgradnje ogulinske utvrde nije točno utvrđeno. No, poznata je isprava Bernardina Frankopana, osnivača Ogulina, koju je izdao u svom gradu Modrušu oko 1500-te godine kada je novosagrađenom gradu Ogulinu označio granice između Modruša i Vitunja. Dakle, prvi povijesni spomen o Ogulinu kazuje i njegovo današnje ime.
Ogulin je već 1553. godine dospio u kraljevske ruke, a nekoliko godina kasnije postaje sjedište 13. kapetanije unutar novog obrambenog sustava tzv. Vojne krajine. Kakvo je Ogulin imao značenje u XV. i XVI. st. , osobito obrambeno, vidi se iz isprava toga vremena u kojima se ogulinska utvrda zove «ključem Kranjske». Stanovnici Ogulina bili su dobri vojnici, o čemu govori podatak da ih je zbog osobne hrabrosti i požrtvovnosti u borbi s Turcima od svake rabote oslobodio Vuk II., Krsto Frankopan Tržački, koji je 3. ožujka 1622. godine izdao povelju kojom ih je za sva vremena oslobodio obveza prema knezovima Frankopanima.
U XVIII. st. dolazi do većih promjena u društveno-ekonomskom životu u Vojnoj krajini. Tako se na području Karlovačkog generalata osnivaju četiri pukovnije, od kojih je jedna u Ogulinu. Od 1746. godine krajišnici postaju redovna vojska. Ogulin postaje sjedište 3. ogulinske krajiške pješačke pukovnije, a time i štapsko mjesto. Razlog je to da je 1770. godine otvorena Glavna škola s njemačkim nastavnim jezikom za dječake i djevojčice, premda je školstvo do tada bilo u rukama crkvenih ustanova. Godine 1776. osnovana je Njemačka škola sa zadatkom obrazovanja kadrova za potrebe krajiških vlasti.
Početkom XIX. st. dolazi do francuske okupacije ovog područja. Mirom, koji je sklopljen između Austrije i Francuske 1809. godine u Beču, ogulinsko područje pripalo je Ilirskim provincijama. Francuska uprava trajala je četiri godine. Potkraj 1813. godine Ogulin ponovno dolazi pod austrijsku upravu. Neprirodna organizacijska struktura Vojne krajine kao posebnog upravno-političkog područja u Hrvatskoj trajala je sve do sredine druge polovice XIX. st. Tek 1881. godine došlo je do razvojačenja i priključenja Vojne krajine Banskoj Hrvatskoj. U drugoj polovici XIX. st. Hrvatska je vezana uz mađarski dio Austro-Ugarske. Od 1873. godine Ogulin postaje središte Ogulinsko-slunjskog okružja. Prilikom reorganizacije županije 1886. godine u Hrvatskoj i Slavoniji osnovano je osam županija. Ogulin je tada središte Modruško-riječke županije, a u sastavu joj je bilo osam upravnih kotara: Ogulin, Slunj, Vojnić, Novi Vinodolski, Sušak, Delnice, Čabar, Vrbovsko i Grad Bakar. Obzirom na veliki priraštaj stanovništva i skromne mogućnosti za život dolazi do iseljavanja stanovništva. Krajem XIX. st. iseljenički valovi upućuju se prema zemljama zapadne Europe i Sjedinjenim Američkim Državama. Izgradnja željezničke pruge Zagreb – Rijeka (1873. godine) pomogla je u to vrijeme zaostalom i zapuštenom Ogulinu u bržem razvoju obrta i trgovine. Nakon Prvog svjetskog rata u novonastaloj Kraljevini SHS, ukinute su u Hrvatskoj i Slavoniji županije i osnovane oblasti, pa je područje nekadašnje Modruško-riječke potpalo pod Krajiško-primorsku oblast sa sjedištem u Karlovcu.
Godine 1929. država koja je dobila ime Kraljevina Jugoslavija razdijeljena je u devet banovina. Ovom upravnom podjelom, Krajiško-primorska oblast ušla je u sklop Savske banovine. U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske postojala je Velika župa Modruš (1941. –1946.), sa sjedištem u Ogulinu. Nakon Drugog svjetskog rata od 1945. – 1990. godine Hrvatska je bila u sklopu FNRJ, odnosno SFRJ. Ogulin je u tom razdoblju bio kotar, a nakon toga općina.
Godine 1990. došlo je do prvih demokratskih izbora, konstituiranja novog Sabora, donošenja novog Ustava Hrvatske, kojim je određeno upravno-pravno ustrojstvo hrvatske države. Time je ostvarena devetstoljetna težnja hrvatskog naroda za potpunim suverenitetom i slobodom. Narod ovoga kraja dao je veliki doprinos u Domovinskom ratu, braneći svoju Hrvatsku, ponosno i vjerno kao i njegovi preci u prošlosti.